*
(...)
Otključavam drvena vrata predsoblja. Opet je zaključala samo jednu bravu. Na podu moje papuče. Na polici jedan kišobran. Sjedalice za terasu uredno složene. Kanister sa rakijom na svom mjestu. Povlačim ladicu. Na vrhu naljepnice koje sam printao za poštansko sanduče. Naša prezimena odvojena crticom.
Ulazim u kuhinju. Sve je očišćeno. Umjetničke slike nije odnijela iako ima i njenih. Suđe na policama kao kada sam otišao. Otvaram frižider. Polica sa mliječnim proizvodima prazna. Uvijek smo mliječne proizvode držali odvojeno od drugih artikala zbog mog gađenja na mlijeko i sve od mlijeka. Nedostaje pivo. Da sam ostavio više konzervi piva možda bih je zatekao. Nije baš smiješno. Otvaram zamrzivač. Komadići ribe i teletine što je kuhala djevojčicama. Brokule. Karfiol. Višnje. Kupine. Sve kao što je i bilo. Zaboravila je na zamrzivač.
U kupatilu je samo jedan peškir. Moja četkica viri iz čaše. Nedostaje njena. Inina električna četkica sa figurom Miki Mausa u ćošku. Inga još nije počela prati zube, tek su joj narasli. Nema ni šminke. U tuš kabini dječiji šampon. Gledam se u ogledalo. Smršao sam. Daska WC školjke spuštena.
Ulazim u sobu. Otvaram plakar. Nedostaje njihova garderoba. Pronalazim par igračaka na podu. Upalim televizor, posljednji kanal koji su gledale je Baby TV. Na krevetu i dalje dva jastuka. Dječiji krevetići iščezli. Masivni sto i ugao na svom mjestu. Molila je da ih izbacimo i kupimo nešto manje da imamo više prostora. Ovako je izgledalo kad smo uselili. Možda je vrijeme stalo. Možda će sada ući sa lepršavom kosom nakon feniranja i poljubiti me. Odnijela je svoje knjige sa polica. Među ovima koje su ostale neke smo radili zajedno. Gitara naslonjena na zid.
(...)
Spuštam ceker. Uvlačim se u krevet na svoju stranu. Dodirujem zid. Grub je i hladan. Nano tehnologija. Dodirujem njen jastuk. Između dušeka i okvira kreveta pronalazim cuclu. Ljubičasta i ižvakana, Inina. Prvi put sam siguran, nikada ranije nisam razlikovao šta je čije. Iskra jeste. Kada se Ina rodila cuclu sam zvao đuđu, a ako je zakačim na njen nosić biju đuđu. Iskra je isto počela zvati tako. Stavljam ljubičastu cuclu u usta. Kad se rode, ljudi plaču. Plačem. Plačem. Plačem. Plačem. Plačem.
Nikoga da me zagrli.
*
Lena.
Upoznao sam je dok smo Iskra i ja živjeli kod Fude. Dogovorili smo susret u Ferhadiji. Sačekujem je s bajaderom.
“Ovo je za vas. Nadam se da ćete odmah otvoriti, obožavam bajaderu.”
Otvara i nudi me.
“Bivša punica mi je skidala omot da pojedem. Nadam se da možete i vi.”
Smije se.
Sjedimo u bašti Kolobare i jedemo kolače, Lena, djevojčice i ja. Držim Ingu u naručju i hranim je. Ina se igra u bašti.
“Vidiš li Inu?” pitam Lenu.
“Ne brini. Tu je, igra se.”
Pokazuje prstom. Ne vidim je od drveta. Spuštam Ingu na stolicu i kažem Leni da je pripazi. Ustajem i prikradam se drvetu da iznenadim Inu. Nema je iza drveta. Trčim i derem se: “Inaaaa!” Ne odgovara. Izlazim na Sarače. Ne vidim je. Trčim na drugi izlaz restorana. Konobar je nosi.
“Bila je u Čurčiluku”, kaže.
Zahvaljujem se. Grlim je i ljubim. Šapućem: “Molim te nemoj se odvajati od tate. Molim te.” Ne odgovara. Ne može ni odgovoriti kada ne zna da govori. Uskoro će imati dvije godine. Drži obraz uz moj. Ne odvaja se. Siguran sam da me razumije.
Vraćamo se. Lena stoji kod drveta. Odahne kad nas vidi. Inga se već popela na stolicu i klati se kao da će se prevrnuti. Opet trčim. Spuštam Inu i podižem Ingu. Šapućem: “Molim te, nemoj se odvajati od tate. Molim te.” Ne odgovara. Ne može ni odgovoriti kada ne zna da govori. Uskoro će napuniti godinu. Drži obraz uz moj. Ne odvaja se. Siguran sam da me razumije.
Djevojčice su pospane i plačljive. Vraćamo se prema stanu. Ingu nosim na glavi, Inu držim za ruku. Ina je ljubomorna. Legla je na trotoar i plače. Čučnem pored nje. Spuštam i Ingu. Podižem ih obje. Sreća da ih nema više, šta bih sa dvije ruke samo?
Dene je imao četiri godine. Ljetovali smo u Makarskoj. Istraživao je mjesta oko plaže sa drugim dječacima.
“Gdje je Dene?” pita me Sunčica. “Ne vidim ga.”
“Sad je bio tu”, odgovaram.
Tražimo ga. Sunčica plače. Vidim ga kod frižidera za sladoled. Pokazujem Sunčici prstom. Prodavač sladoleda nosi ga prema nama. Zahvaljujemo se.
“Što si se izgubio?” pita ga Sunčica i tapše ga rukom po guzi kao da ga bije.
“Reci mami da si htio da se izgubiš.”
Narednih dana ponavljamo igrokaz.
“Što si se izgubio?”
“Htio sam da se izgubim.”
*
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Manastirka.
Pipa započinje novu priču. “Kad bi cugali kod Seje u kafani često bi s nama za stolom sjedio Tornjak. Baš je bio sirov. Ako gubi u kartama, odmah sve pobaca sa stola. Pio je samo manastirku. Gori kad je primakneš usnama. Sad zamisli kako je kad siđe u želudac. Ali bio je dobričak. Nažalost, fasuje šećer. Ali ne odustaje od čašice. Prvo mu odsjekli palčeve na nogama, pa ostale prste, pa stopala, pa potkoljenice... Mi sjebani, a on nas tješi: ‘Nema veze, sad bar ne moram rezat nokte.’ Na kraju smo ga dovozili u kolicima. I puštali ga da pobjeđuje. Kad je umro na izlazu sa groblja sipala se manastirka.”
Aloja vera.
Kumstvo je nevjernik s dna kace, ali njegov otac slavi Svetog Alimpija. Godinama sam redovan gost na slavi.
“Donio sam odlične paprike i rakiju iz Niša, moraš probati”, govori domaćin.
“Paprike ne jedem, ali od rakije ne bježim.”
“Šteta. Jaka rakija ide uz ljuto meze.”
Toči. Nazdravljamo.
“Stvarno je odlična, ali s vodom. Jedna čašica, litar vode. Od ovoga kad razrijede prave manastirku.”
Kad se vratim, Sunčica mi kaže da se osjetim ko bolnica. Hvatam se kreveta, ali sam cijelu noć žedan. Ustajem do frižidera i natežem sok.
Ujutru, kroz mamurluk, čujem Sunčicu iz kuhinje: “Pa ti nisi normalan! Popio si litar Aloja vere!”
*
Pandemija. Maske. Trombofilija.
Proljeće. Iskra je pregurala pola godine trudnoće. Ima trombofiliju i redovno sama sebi daje injekcije. Grad je potpuno paralizovan. Svi smo u kućama i iščekujemo rješenje. Dopušteno je izlaziti s maskama, ali njih je nemoguće nabaviti. Strah me da ću pokupiti virus i prenijeti na nju.
“Kako si jutros?” pitam.
“Dobra, ali mi je ovo sve teže. Hoćemo li ikad dočekati da idemo negdje?”
“Bili smo nedavno u Budimpešti. Koliko ljudi nije putovalo od Nove godine? Sretnici smo. Pokušaću danas naći maske.”
Pišem mailove raznim institucijama da u stanu imam četrdesetogodišnju trudnicu koja bez maski ne može ni na redovnu kontrolu otići, a da se maske nigdje ne mogu kupiti.
Nakon par dana zvoni mobitel.
“Dobro jutro. Boriša?”
“Ja sam. Izvolite.”
“Možete li sići ispred zgrade. Načelnik vam je poslao maske. Požurite jer moram dalje. Evo me kod BKC-a.”
“Silazim.”
Još jedna pobjeda u mojim prepiskama sa državom. Iskru one strašno nerviraju. Trošim vrijeme na gluposti umjesto da uživam u životu.
Službeni automobil sa plavom opštinskom akreditacijom je nepropisno parkiran. Vozač stoji pored otvorenog gepeka.
“Spasili ste nas.”
“Evo maskica, a evo i paketića.”
“Kakav paketić? Tražili smo samo maske.”
“Od načelnika. Nešto malo hrane da se nađe. Pa vidite da su prodavnice sve praznije. Znamo mi šta je trudna žena u stanu. Samo da se ona lagano porodi. A u oktobru ne zaboravite ko vas je pripazio.”
“Nećemo. Uzeću maske. Hranu dajte kome je potrebnija.”
“Ne vraćo je ja u opštinu. Nije loš paket. Vjerujte, ni u hotelu nije bolji. Uzmite, zbog mene.”
U stan se vraćam s paketom. Smije se.
“Kampanja počela pola godine ranije. Ovo dijele redovno. Da si bio uporniji mogli smo dobiti dva.”
“Da sam bio uporniji hranili bi se u narodnoj kuhinji kod tetka Zilhe.”
“Koji si ti ludak. Volim te.”
